VLADAS BRAZIŪNAS (roden 17. veljače 1952. u Pasvalysu). Suvremeni litavski pjesnik, esejist, prevoditelj i publicist. Debitirao je u tisku 1974. U razdoblju 1983. i 1998. objavio je sedam knjiga kritičkih refleksija na temu sudbine naroda, u kojimu se gotovo potpuno odrekao znakoma interpunkcije, a najčešće piše u slobodnom stihu. Za zbirku Zabijati (Užkalinėti, 1999) je nagraden. Pjesma Adrija rėja, iz navedene zbirke, posvećena je hrvatskom narodu i stradanjima zemlje u vrijeme Domovinskog rata. Na litavski jezik prevodi i stihove hrvatskih pjesnika.


     Vladas Braziūnas roden je 1952. g. na sjeveru Litve u gradu Pasvalys. Na Vilniuskom sveučilištu je od 1969. do 1980. studirao novinarstvo i litvanistiku, a 1997. diplomirao je litavski jezik i književnost. Radio je na Sveučilištu, u uredništvima litavskih novina i časopisa, nadjuže pak, 15 godina, u glavnome književno-umjetničkom vjesniku – tdjedniku “Literatūra ir menas” (Književnost i umjetnost), kojem je stanovito vrijeme bio i glavnim urednikom. Od 1966. slobodni je književnik.
     Dosad je objavio devet pjesničkih knjiga, medu inima: Munja puzi (1983.), Paukov stup (1986.)… pa niz drugih, sve do posljednje – lėmeilėmeilėmeilė (2002.), čiji bi naslov možda bilo moguće prevesti kao avljibavljibavljubav.
     Puno, plodno i vrlo naradeno prevodi ukrajinsko, poljsko, rusko, bjelorusko, letonsko, francusko… pjesništvo (sudjeluje u zajedničkim edicijama, almanasima, takoder u zasebnim izdanjima pojedinih pjesnika), ima izniman jezični dar I sluh za igru zvukova i riječi. Objavio je i litavske prijevode pjesama D.Tadijanovića, L.Paljetka, Ž.Sabola, J.Severa, A.Stamaća, A.Šoljana, B.Čegeca, i drugih hrvatskih pjesnika. Nedvojbeno bi mogla uslijedi jedna antologija hrvatskoga pjesništva na litavskom jeziku… (Prigoda je reči kako smo već počeli rad na Antologiji ukrajinskoga pjesništva – ranije zabranjena u Ukrajini). U Braziūnasovu pjesništvu ima i hrvatskih motiva (Jadran teče).
     Na prijedlog da sudjeluje u pripremi litavske tematike za časopis “Nova Istra”, Vladas Braziūnas upita mne:
     – A Što je to “Nova Istra”? Ja sam odrastao pored rječice Įstras, a takav – izrazito baltički hidronim – fiksiran je nedaleko od Moskve, takoder i na više drugih mjesta; očigledna etimologija korijena iz (į)s(t)rūti…Drevni naziv Dunavbio je Istros”…

     [Dodajmo:
     litavski prefiks į- (*in-) znači kretanje unutar nečega iki u nekom pravcu;
     litav.: srautas, srauja (usp.: hrv. struja, rus. cтруя, ukr. струмок),
     litav.: srūti, sroventi (usp.: hrv. strujati, ukr. струменити – teći, kretati u nekom pravcu)
     (litavski takoder može biti s umetkom - t - : strautas, strauja…) i sl.]

     Zato naziv ISTRA ima veze sa zemljopisnim nazivljem šireg europskog areala, tokader i baltičkoga. Nakon Drugoga svjetskog rata, suvremenoj Kalinjingradskoj oblasti grad koji je nazvan Černiachovsk imao je ranije baltički toponim ĮSRUTIS... To nekoć bijahu zemlje davnih Prusa i Litvanaca, asimiliranih njemačkom invazijom tijekom XIII.–XVII. st.
     Upravo kada sam sredivala posljednje bilješke za “Novu Istru”, čestali smo Vladasu Braziūnasu: dana 5. srpnja 2002. dobio je nagradu u Uredu predsjednika Litavske Republike, kao sudionik pjesničkoga natječaja administracije Predsjednika Litve Valdasa Adamkusa, a prigodom 750. obljetnice Litavske države i krunitbe prvoga litavskoga kralja Mindaugasa.
     Nagradena je poema Vladasa Braziūnasa “Kariljon za tisućljeće i jednu zoru”, koja kao da bilježi predodžbe o povijesti Litve kroz sudbine njezinih velikaša, pjesnika, običnih (neobičnih) prosvjetitelja u najmračnijim vremenima… A uvertira i finale ove poeme jest početak pjesme samoga Braziūnasa, posvećene Aldoni Ragevičienė, – “Kad su još bijele košute s neba dolijetale”. Kako vidimo, parafraza je to naslova članka iz ovoga našega izbora – “Kad su još bijeli jeleni s neba dolijetali” (kai dar baltosios elnės iš dangaus krisdavo):

baltos raguotos elnės
švelnios, šiauriškai šaltos
šaltos, šiauriškai švelnios
švilpia per sutemas baltas

bijele rogate košute
nježne, sjeverno hladne
hladne, sjeverno nježne
zvižde kroz pomrčine bijele

Neporožnja, Nadija. Litva kakvu je volim // Nova Istra: Časopis za književnots kulturološke i društvene teme. - 2002. - Pula, ljeto–jesen. - S. 234-235.


NOVA ISTRA

iliustracija

 NOVA ISTRA (Časopis za knijževnost, kulturološke i društvene teme), leista Kroatijoje, 2002, vasara-ruduo.

      Taip jau susiklostė, kad šis Kroatijoje leidžiamas itin storas kultūrinis ir literatūrinis žurnalas apžvelgiamas praėjus vos ne metams nuo jo pasirodymo. Kodėl, nežinia ir truputį gėda, tačiau svarbu pristatyti nors dabar.
     Apžvalgos priežastis itin paprasta: viena pagrindinių šio numerio temų - Lietuvos kultūra ir literatūra. Išsami, vos ne šimtą puslapių užimanti publikacija supažindina su lietuvių poezija, proza, kultūra, istorija.
     Pirmiausia publikacijos sudarytoja dr. Nadija Neporožnia pristato autorius. Žurnale publikuojama nedidelė tautosakos ir etnologijos studija, parašyta Aldonos Ragevičienės, E.Ališankos straipsnis apie mitopoetines struktūras V.P.Bložės eilėraščiuose. Taip pat įdėti dviejų kroatų - Boriso Biletičiaus ir Šimuno Šito Noričiaus - tekstai apie Lietuvą, jos kultūrą.
     Iš prozos publikuojamos dvi Broniaus Radzevičiaus novelės, ištrauka iš Eugenijaus Ignatavičiaus romano "Marso laukas", Vytautės Žilinskaitės apsakymai. Poezijai atstovauja Kazys Bradūnas, Vytautas P.Bložė ir Vladas Braziūnas.
     Visą šį didžiulį ir įvairų tekstų korpusą į lietuvių kalbą išvertė Mirjana Bračko.
     P.S. Jei kas bandytų ieškoti šio žurnalo, jis - "Literatūros ir meno" redakcijoje (jei, aišku, jums jį duos).

[Burokas, Marius]. Knygos // Literatūra ir menas. - 2003. - Gegužės 9. - P. 23. - Iliustr.: Žurn. virš. faks. - Anot.: Nova Istra (Časopis za knijževnost, kulturološke i društvene teme), leista Kroatijoje, 2002, vasara-ruduo. - Prieiga per internetą: http://www.culture.lt/lmenas/?leid_id=2949&kas=straipsnis&st_id=2364



http://www.e-books.com.mk/01poetry/braziunas/02/sodrzini.asp?lang=eng



S litavskoga prepjevala MIRJANA BRAČKO


vrijeme posjeta
(lankymo valanda)

galopirali konji poštanskih kola
pjenili se mahnitali… koračajem
pisma iz mog sna u tvoj
davno izgrižen… o meni

sjedi nogu spuštenih s postelje
snena… neba bijela
tamo tvoji dragi kao gavrani lete
imena i veže tamo su zakucani

stvarima tamo nedostaje dodir tvojih ruku
nemilovane su… plamen svijeće
baca sjenu krhku i slabu
kao san dugačku… sad snivaj


baltički jeziki
(baltų kalbos)

baltički padeži bijele johe
obaraju se na jezični pločnik
pod pločnikom korijenje pulsira
jezik je otekao od zelenila

praskaju i hropću samoglasnici
u sumrak i na mjesečini
kad bih mogao, njih bih ukrao
razrušio latvijsku granicu

splavima selena probio bih
uzlaznu intonaciju akuzativa
rasjekao bih lielupe do ušća
ali najveći se zabada prema njoj

i akuti i kratki naglasci
sipaju se pripjevi, borovi
po jezičnom pločniku šljunku
crni baltički čamci veslaju

Lielupe – rjeka u Letoniji.


Jadran teče
(Adrija rėja)

piši na ploču, na kišu ili na ležaj
na pavojima prvojutarnje krvi, kreni kući
ne čekaj nije došla Najslađa gospođica na randevu
zapjevaj s Hrvaticami kiticu o maloj Marijani

tebi Jadran teče… litavski – mrvice kljucaj
samo kroz Hrastov grad voze – kotači pakla
i svaki stanovnik sa sobom vozi uska vratašca krletke ili štale

na posao, na odmor, u budućnost – gdje bruji imitacija
ćuku to je samo šala, ali vozi sa sobom – za svaki slučaj
pod pazuhom metak, iluziju imena i malj

požuri kući, frajeru litavski, očisti
i svoju vlastitu ruševinu, i pakao svoje kuće
kotaći voze samo kroz jadranski Hrastov grad


Mi
(mes)

MI to je prividna dvojina.
Pravimo se da sve prihvaćamo i govorim MI.
Ja i još netko, ti i još netko, nije važno,
sitnice, ne govoreći o svemu – bez dvojine.

Tako i nije rekao MI sat koji zaostaje onima što kasne.
No ipak moja nesanica govori tvojim snenim usnama:
mi, nevidljivi mi, nedostižni, naše disanje – mi,
i djeca, koja ne sliče na nas, naše oči

što uzimaju k srcu, ali ne vide,
kako se rastajemo, žurimo, zaključavamo vrata, zatvaramo se
u mi, gdje se više nikada ne će trebati pretvarati,
da prihvaćamo sve u istrošeni svijet dvojine.


bez vjetra
(Be vėjo)

Kako smo izašli,
gledao sam za drugima,
sada ću izaći,
pričekati nas.

Gledao sam jučer –
oblaci su umirali,
danas prije sunca
umrle su kiše:

sanja grobobran
iz jedni vode u drugu –
od iznošenih dana
božanska svjetlost
nikamo.

Pogled – po staklenoj rijeci,
prohujao je, odletjevši večernjem vjetru…
smiri se, ne žuri više
spremati se za prošli rat.

Forum: Mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske Akademije Znanosti i umjetnosti. - 2000. - Siječanj–ožujak. -
S. 69-72.



Bozićna čestitka s jelenom i labudom
(Kalėdų atvirutė su elniu ir gulbe)

tako sniježi, tako mrzne – sja
bilej iznemogao
obavija
zamak na brdu
prodoran glas zvijeri iz sna –
njezini tragovi – u Vilkpėdė
posijedjelu bijelu njezinu kožu Pamėnkalnis  odijeva
vrh kojega reflektori raznose
zazveci prazan oklop
križarske duše

probudi se noćas, nadaj se
vjeruj i nagovijesti velikoj sjenici
u duplji parka pokraj zamka
tornjevima staroga grada
pucketavim svjećicama
jedinstvenoj magiji –
u dječjim očima:

iz doline Šventaragis
devetorogi jelen
podigao je moj Vilnius
na sedam brežuljaka

1983.XI.26–1997. XII.18

Vilkpėdė – Predio Vilniusa; naziv znači Vilko pėda, tj. vučji trag.
Pamėnkalnis – stari naziv brežuljka Taurakalnis (Turje brdo); znači Pamėno kalnas. hrv. brdo Pamenasa (pamėnas = sablast, duh).
Šventaragis – hrv. Sveti rog.



* * *
(„AKMUO be tėvo auga…”)

KAMEN bez oca rasti
       bez nogu voda trči
       leti oblak bez krila
       iznad crvenih grana hrasta

       ispod njih jednodušan dzūkijski oganj
       devetorogi jelen raspiruje
       dok ja plovim tom dubokom rijekom

       podižem s dna taj kamen
       pijem to sjećanje, taj oganj
       a sjetiti se ne mogu

1992.XII.14-16


prestizanje noći
(nakties pergina)

kozmogonijski pašnjaci, mjesec promatra stepu
postojanost nepomičnosti, stup, zlokobni goniči stoke
kozmička os, uokolo ravnice svijeta kao od opeka
tuðe i negostoljubive, archetipske i široke

graciozna krda konja, cvjetaju kamenje i drveće
ruše se u početak svijeta oznojena stepska tijela
linearno raslinje, užegla trava grubih listova
kotač vremena zaustavlja samo ognjena nepomičnost dana

2000.XII.2


noć šumskog koprivnjaka
(miškų dilgėlynų naktis)

proljetno doba skitnji
na nebu mjesečev brojčanik
i zemlja, nošena prostorom
korijenjem zahvaća tebe

govori jezikom šuma, i ja ću govoriti
u tvoje providno, vedro lice
na izvrnutim ruševinama
grozničave duše kopriva
a tvoji predosjećaji će šutjeti

bijela kao arka bljesnula je
nada, obojica smo joj mahnuli
uhvatila je opušak golubica
a mi smo kušali otrov

i vodio je pakao u nebo
za prigušenim osmijehom madone
i kruh je teško, duboko disao
obuzet će prodorno i bolno

se prelijevati preko zemalja
zaliti luckasta djela
i jezik mog pranaroda
ne će biti ni raskoš, ni granica

razmahujući se kroz prastaro granje pod zemljom
crpeći iz njega bjelinu brezama
i zdravo se opirati, amen
i uzdižu se stupovi dima
ti griješnom kišom postaješ

u kuli, gdje čekaju smrtnici
crne sove i gavrane lete
dim jele je gorči
dim johe je slaði
od tvog imena stotinu puta
kako bi prošao kroz ponor
kako bi zazvečali konjanici
kako bi zazujala šarena tanad
razlomivši kruh kao zemlju
mi jašemo, jašemo li kući?
ili u skandinavska brda
polja ledenjačkog kamenja

oh, kakve boje! priklanjaju se brežuljci
i ne prestaje razgovor muškaraca
noć sovinim krilom
odnosi san od slugu

i voda kotrlja kamen
i raonik brazda zemlju
u morenama Perkūnas se raða
a duše odlijeću preko Atlantika
i na rodne obale padaju
tada zaznajemo da se živjelo
s tim šumama, s koprivnjacima
s našim lutajućim dušama
koje ništa više ne shvaćaju

zato reci i opet reci
tko tvojoj riječi daje moć
kakva je zlokobna utjeha snova
koja te izdaje svakog jutra
uvela koprivo, slušaj


ratovi: proljetno smrzavanje rijeke
(karai: vasario speigo upės)

baladični i nestvarni
ratovi, a nevjeste posijedjele
“domaći” narušavaju tišinu
i radovi prožeti umorom
kako u srcu, tako i na zemlji

i mjesec, našavši bakrenu kopču
sniva: Bog je s nama
i kao da viče nešto kroz san
i kao da vjetar raspršuje snijeg
s nebom zavaðuje noć
i krvari koža iverja
ili se razotkriva jutro
već puzi nespretan “domaći”
njegove žile pamte požar leta
studen njegovo sjećanje raspiruje

junaci budimo pravi
okreću našu željezom punu zemlju
i ne traže kovanice, već ime
samo pružaju ruku, svijetli mač
ostavljamo usred rata

pripada nam okrjeno granje
zagaravljenog oružja životi
istina iskidane oštrice
okuplja nas u ime pravde
mirno! svrstajte se po dvoje

i sveto je: tragovi pod zemljom
i nevjeste će nevino procvasti
i kliznut će pod nebesima željezo
maslinama će obrasti obale
i dozivat će kroz san nestrpljiva
žega proljetnog mraza


selenografija
(selenografija)

jučer navečer vidio sam mjesec
čedo koje četvrti dan
leži na savijenom rubu
krova izbe, crnog i velikog

zvijezde su ciknule plešući u krugu
čedo je kao kirurški nož
bilo puno bezgranične ljubavi
poplava mora i poharanih obala

na blijedom licu čeda
nisam još uspio opaziti masku
ali sivjela je crna mrlja i namrgodio se
svemir čudan ili promijenjen

nije više bilo jasno, hoće li kralja
ritualno mučiti ili ubiti
ili će samo zaigrati srce snagu svijeta
dok ne svane obično jutro

Braziūnas, Vladas. Bozićna čestitka s jelenom i labudom; „KAMEN bez oca rasti…” [s. 274]; prestizanje noći [s. 275]; noć šumskog koprivnjaka [s. 275-276]; ratovi: proljetno smrzavanje rijeke [s. 277]; selenografija [s. 278] / S litavskoga prepjevala Mirjana Bračko // Nova Istra: Časopis za književnots kulturološke i društvene teme. - 2002. - Pula, ljeto–jesen. - S. 274-278.


Vermont: zeleni gutljaj
(Vermont: žalias gurkšnis)

                 – Je voudrais un verre de vin.
                                     Marguerite Duras


čačka zube na vratima
promatra kako gojazne Arapkinje
tresu trbusima i grudima
sâm još od jučer drhti

čača jutarnjeg vina
i prsti prestat će podrhtavati
napukli glas, naduvši se
oživljuje i opušta se

oslobodi se glas
umakne koračićima plesačice
a jedno bjelkasto psetance
još se igra komadićem okrvavljena mesa


dan dar
(diena dovana)

jutro bi bilo kao jutro
tek dana više biti ne će
pakosna obijest blista
kroz lanjsko lišće

zlatnoj rosi na lišću
jutarnje zvijezde
zavidjet će, dok s one strane
naviknut će i treperiti

dok padat će, usred mora
svemirskog na kamen
što tamo zloduh gunða?
što tamo sudbinu rješava?


* * *
(„blizgantis juodžemio sparnas, sparnas prie sparno glaudžias…”)

blistavo krilo srnice, poput krila uz krilo privijaju se
odmakle brazde, brazda uz brazdu, oranje pod raonikom
treperav život krila, uzletjet će brazde i odletjet će čitavo
jato, valovito crno jezero, val uz val
zemlja uz zemlju, uz crnicu, nebo uz nebo
pod nebom, ispod neba
blistavo pero crnice, krajičak paunove lepeze


mišji plamen
(pelės ugnis)

sije zrno da umru, da niknu
snaga i život, san
ispire kiša, more
izliveno iz varnice, suze
razbijaju kamen, sveti
šišmiš bljeska se
pod stropom, trulog zrna
sjaj


* * *
(„parašęs tokį eilėraštį…”)

napisavši takvu pjesmu
koju nikto ni na koji jezik
nikada ni za što prevesti ne će
mogu mirno otići na sijeno
spavati i kroz san mrmljati
o, kad bih tako ćaskao
bakice, ne s praocima
našim, drugimnijemacima, o
kad bih samo prizivao osmi
krug Pakla ili i Poslanicom
pomazanu naciju!


planiranje budućnosti Europe
(Europos ateities planavimas)

dvanaestoprsta, poput gavrana leti
po mom hrastovom čestaru
idol moga hrasta cjeliva
najnevinija prevlaka

močvara je ona, utopljenike izneradne izrigava
cokće odlučnu pobunu podstaknutu Barabom
uginulu ribu uhvativši
vitla je na moj oltar i kruhom naziva

plješćite, Pilat je odlučio
udovoljiti njezinu zahtjevu


* * *
(„ką veikia siela, kai rankos…”)

što radi duša, dok se ruke
pružaju prema Adamovoj jabuci
dok noge preko praga jedva prelaze
izbjegavajući već daljine i udaljenosti

što radi duša, dok tijelo
svoje bezizlazje štiti
dok se očice, pobjegle s čarape
kriju iza kamenog žrvnja

što radi duša, dok večer
topla u krilo plete
zaštitnu Božju paučinu
njišući se prašnjavi stup

što radi duša, dok uzorak
dvije prave, četiri krive
večer dušu zatvara
ili otvara, no neisplakanu


Jugovina
(Saulelėj tirpsta paskutinis sniegas)

Sunce tek malčice se smješka –
bijeli zečić na brežuljku,
gdje bijeli medvjed ležao je –
snijega i neba boje.

U zemlju upija se zima.
Proljeće je već, pepelnosivo.
Sve zvjerčice linjat će se,
lokvice nam naplakati.

Dožubore potočići
svakojako. No ne tuguj,
osmijehu prikriveni –
poput zečića s usana skoči!


dok su još bijele košute s neba dolijetale
(kai dar baltosios elnės iš dangaus krisdavo)

Aldoni Ragevičiene

bijele rogate košute
nježne, sjeverno hladne
hladne, sjeverno nježne
fijuču kroz sutone bijele

ispleće pauk stakleni svadbeni vijenac* i spušta se
zladnog srebra rosa na zavjetnom križu
pokraj puta, duga obavija stas
konj šarenko travke pod vodom čupka
Austėja** preðu za pjesme*** skuplja

Austėja preðu za pjesme skuplja
konj šarenko travke pod vodom čupka
pokraj puta, duga obavija stas
zladnog srebra rosa na zavjetnom križu

fijuču kroz sutone bijele
hladne, sjeverno nježne
nježne, sjeverno hladne
bijele rogate košute

* u orig. sodas, ukras od slame spleten u obliku kruga
** boginja pčela u litavskoj mitologiji
*** u orig. sutartinė, višeglasna zborna litavska narodna pjesma